U svakoj školi postoje
učenici zaljubljenici u prirodu. Naš drug, Mario Derdić, jedan je od takvih učenika.
Na kraju 2015/2016. školske godine imao je jedan zanimljiv susret sa ptićem
svrake. Međutim, iz tog susreta se razvilo pravo prijateljstvo. Razgovarali smo
sa njim da bi saznali nešto detaljnije o ovom neobičnom događaju.
Mario, opiši nam kako
je došlo do ovog neobičnog susreta?
- Na kraju sedmog
razreda, dok smo već uveliko odbrojavali dane do kraja školske godine, u školskom dvorištu moji drugari i ja videli smo jedno
malo svrače koje je ispalo iz gnezda.
Bilo je samo, nemoćno i preplašeno. Ostalo je bez majke mnogo ranije nego što
je trebalo. Znali smo da, ako ga ostavimo u školskom dvorištu, neće preživeti.
Zato sam odlučio da ga ponesem kući.
Čime si ga hranio?
- U početku sam ga
hranio samo glistama i crvićima, a kako nije bio probirljiv, kasnije je jeo
različito voće i povrće, pa čak i sir.
Da li si mu dao ime?
- Da, naravno! Nazvali smo ga Srki! Svi smo se
brinuli o njemu. Postao je deo naše porodice.
Možeš li nam ispričati
neku zanimljivost o Srkiju?
- Srki je imao neobičan
hobi. Bio je avijatičar! I to ne bilo kakav avijatičar, nego lovac na mačke!
Kada bi psi pojurili mačku, a ona pobegla na drvo, onda bi nastupio Srki. Raširio
bi svoja krila i kao ljuta zver progonio mačku. Jadne mačke! Nikad nisu imale
mira!
Šta Srki radi danas?
- Krajem leta naš Srki
je našao svoju srodnu dušu i odleteo je svojim putem. Međutim, ipak verujem da
nas on sve posmatra negde sa grane.
Jovan Jelovac, 8.
razred
Нема коментара:
Постави коментар